Ne znam kakvim bi riječima opisala naše novo stvoreno društvo ili pak uznapredovalo
koje kao pravi voajeri svaku večer u 20h sjede ispred TV-a i pažljivo čekaju Farmu ili BB,
ali kada se radi o okruženju onih kojima smo najpotrebniji prestajemo biti voajeri i uzimamo si za pravo
da ne gledamo i da ne gledajući i ne znajući sudimo.
On je bio marginalac,ovisnik o heroinu i alkoholu i nikada me to nije spriječilo da ga volim.
Također ta činjenica daje jedan veliki plus onoj tvrdnji da je ljubav slijepa.
Upravo o ovoj temi pišem jer je jedan veliki društveni problem i jer ljudi počnu bježati i paničariti
kada imaju nekog takvog jer jednostavno ne znaju što da rade.Ali ipak mislim da je najviše društvena sredina
ta koja pridonosi bijegu jer mi smo ti slabići koji se priklanjaju većini.
A većina gleda narkomane kao društvene otpadke,najgora moguća stvorenja koja bi prodala i vlastitu majku za npr. jedan šut.
Moja ljubav sa narkomanom nije bila pobjeda,ali je bila velika životna lekcija.I ne sramim se toga i
nikada me nije bilo briga za mišljenje svojih susjeda,naših prijatelja i tek običnih prolaznika.
Ovakve veze nisu za svakoga jer prvo trebate imati jak želudac da biste podnijeli neke stvari,
zatim naučiti ne upletati emocije u svaku situaciju i shvatiti da je odbijanje i zatvaranje u sebe normalno.
Oni ne shvaćaju ljubav.Droga ima je jedina ljubavnica,ona kojoj se uvijek i nakon svega vraćaju.
Heroin je njemu brisao pamćenje i osjećaje,njegova ličnost i biće je propadalo.Ona je bila sveprisutna
ljubavnica,gotovo magično i nestvarno zadovoljavala je sve njegove potrebe.
Nikada nisam pobjegla.Iako nesvjesno željela sam odigrati ulogu njegova spasitelja,motivirati
ga da se skine sa toga i vodi normalan život.Bez mene ili sa mnom u njemu,nije bilo važno,
samo da ima nekakav život.Jer sve je bolje od povlačenja po rupama i podrumima,spavanja po ulici
i resetiranja pamćenja.
Ljudi to ne mogu razumjeti jer se niti ne trude.Ali ljubav gradi mostove i jednako tako ih i ruši.
Svojom pričom koja je ipak prevelika za blog,a ne želim ju pisati u nastavcima i podsjećati se
ponekih stravičnih sličica,željela sam potaknuti barem poneku dušu da razmisli o tom pitanju.
I da shvate,da bili mi njima braća,sestre,roditelji ili ljubavnici,predomislit će se samo vlastitom
voljom.Stoga jedini način da se taj problem droge nekako ublaži je da maknemo mlade klince
sa ulice i educiramo ih o eventualnim posljedicama.
Jer kažem iz osobnog iskustva da je droga pakao,a suživot sa narkomanom vječna borba i strepnja.
|
